About inspiration - ABOUT MY ART, ABOUT MY LIFE

 

On the right side you have the TRANSLATE button, you can translate the text into your language.

ABOUT MY ART, MY LIFE

O MOJOJ UMJETNOSTI , O MOM ŽIVOTU

 

Umjetnik uvijek traži inspiraciju za svoje stvaranje ili inspiracija nađe umjetnika. U mom slučaju bi se mogla primijeniti ona izreka "kada ti život da limun, ti napravi limunadu!". Koristim svoj art za svoje liječenje, da mi energija umjetničkog stvaranja liječi bolest. I djeluje J

 

Prošlo je 25 godina od kako živim u kroničnim bolovima i tegobama zbog bolesne kičme i problema sa sinusima. Ovdje neću o uzrocima detaljno tipkati, samo ću reći da imam nesreću da su mi doktori napravili serijal kardinalnih grešaka, a imam i 2 profesionalna oboljenja koji se zbog greške u pisanju zakona umjetnicima ne priznaju. Svi su zdravstveni problemi na kičmi i sinusima, imam teže funkcioniranje tijela i teže disanje. Loša kombinacija, jer tijelo treba kisik, a za život moram raditi pokrete. Imam zakonsko pravo raditi kao da sam potpuno zdrava, a to nisam. Nemam nikakve beneficije iako mi tijelo postaje sve manje funkcionalno, radijus kretanja mi je sve manji. Doktori se međusobno štite pa ne mogu dobiti liječenje jer nitko ne želi u moj liječnički karton napisati što je uzrok bolesti, da su njihovi kolege doktori uništili moje zdravlje. Time bi mi dali zakonsko pravo da ih sudski tužim, a ja želim samo liječenje i kvalitetniji život. Sama se liječim prirodnim metodama o svom trošku onoliko koliko si mogu priuštiti. Od listopada 2019. živim u kući, pretežno u krevetu, bolovi i tegobe su konstantni. Ne mogu se prošetati do grada niti igdje putovati. Živim kao u kućnom pritvoru.

2009. sam zadnji put bila negdje izvan Đakova gdje živim, Slavonija, Hrvatska, Europa, planet Zemlja. Imala sam samostalnu izložbu u Zagrebu. Tijelo mi je bilo fizički kolabiralo prije otvorenja izložbe. Uspjela sam se vratiti kući i više nikada nisam nigdje putovala. Od tada jedina "putovanja" su mi bile lagane šetnje do centra grada što je 15 minuta od moje kuće. Od 2017. šetnja se smanjila samo do bankomata jednom mjesečno što je 7 minuta od moje kuće. Od 2019. mogu se kretati jedino po kući.

U listopadu 2019. krenula sam na bankomat koji je 7 minuta od moje kuće. Od 2017. to mi je bila jedina šetnja koju sam mogla fizički izdržati i to jednom mjesečno. U rano jutro u listopadu 2019. , da me nitko ne vidi kako teško hodam, krenula sam na bankomat i prošla tek 2 kuće od moje. Odjednom, tijelo mi je postalo potpuno iznemoglo. Nisam mogla dalje. Jedva sam se vratila kući. To je bilo jako teško tjelesno iskustvo. Znala sam da imam tijelo, ali ga nisam mogla koristiti. Jedva sam došla do svog kreveta i doslovno se bacila na njega jer onaj zadnji korak nisam mogla napraviti. Izgubila sam svijest. Od tada, naredne 2 godine su bile ekstremno teško životno iskustvo. Jedva sam bila pri svijesti. Simulirala sam društveni život na društvenim mrežama sa mobitela iz kreveta, tek toliko da dam na znanje da postojim. Lajk, hvala, kratke rečenice. Nisam mogla ništa raditi pa niti svoj umjetnički posao od kojeg živim. Svaki pomak u krevetu mi je izazivao ekstremne bolove. U minimalnom kretanju po kući sudarala sam se sa zidovima i namještajem i padala. Vrtoglavica i bolovi su bili užasni. Ponekad su bolovi bili toliko jaki da sam mislila da život izlazi iz mene, da sam došla do kraja. Tada bih sama sebe tješila: "Ne, to nije kraj! Biti ću opet dobro. Ovo nije prvi put da mi je ovako loše. Proći će. Mora proći. Biti ću opet dobro." Nisam mogla niti do kuhinje pa sam hranu naručivala iz restorana. Mogla sam napraviti 3 koraka do prozora i preuzeti hranu ispod roletne. Od bolova sam bila tokom te 2 godine smršavila 12 kilograma. Kako i ne bih kada sam u dugim periodima bila pri svijesti tek po 3 sata dnevno, a ako je bila noć tada nisam mogla naručiti hranu. To je bilo vrijeme početka korone pa se nisam usudila zvati hitnu pomoć niti svoju doktoricu jer sam se bojala da bih u kontaktu s njima mogla dobiti koronu, a zbog alergije nisam se smjela cijepiti niti konzumirati lijekove. Zbog alergije na kobalt koju sam dobila zbog dugotrajnog rada sa tekstilnim bojama ne smijem konzumirati nikakve lijekove pa niti one protiv bolova jer je kobalt u tragovima u svim lijekovima. Dobijem jaku alergijsku reakciju, natekne mi grlo pa teže dišem, lice postane užareno crveno sa urtikarijama, nateknu oči, a bilo je i perioda kada sam imala otvorene rane na licu. Kada se to dogodi potrebno je do 6 mjeseci da se tijelo očisti od alergena, a ne želim niti riskirati anafilaktički šok koji bi se mogao dogoditi. Zato su mi zdrava prehrana i detoks jako važni. Tu sam alergiju dobila zbog umjetničkog rada pa kada netko kaže: "Pa vi imate lijepo zanimanje!", budem svjesna koliko su ljudi ne informirani. Lijep je samo krajnji rezultat umjetničkog stvaranja, samo stvaranje je fizički naporno uz konstantan kontakt sa kemikalijama i njihovo udisanje što uništava zdravlje.

Dodatni problem je bio što sam bila izgubila glas pa doktorima ne bih mogla reći što mi se događa, a da me voze u bolnicu ne bih mogla izdržati vožnju zbog jakih bolova kod najmanjeg micanja. Godinama sam otežano pričala jer se sadržaj iz sinusa nazalno cijedio u grlo i stvarao upalu. Ta je upala bila toliko jaka da je pravila pritisak na vratnu kralježnicu i na mozak. Kada sam moju bivšu, dugogodišnju doktoricu pitala uputnicu za specijalistički pregled, odbijala mi ju je dati. Uvijek je ponavljala: "Ti si mlada da bi bila bolesna". Kao da je bolest rezervirana samo za penzionere, apsurd!  Dala bi mi morsku vodu u spreju da si olakšam disanje. Navodno, doktori dobivaju na kraju godine novčanu nagradu od ministarstva zdravstva ako tokom godine izdaju manje uputnica za specijalističke preglede i time poštede državni proračun troškova liječenja pacijenata. Moje su pretrage počele 2004., a situacija se do sada samo pogoršavala u našem zdravstvu. Sada kada imamo Internet tome svjedočimo svakodnevno.

Bila sam se sjetila CBD smole da je vrlo djelotvorna za jake neurološke bolove. Iz kreveta, mobitelom sam našla na web-u CBD smolu i nazvala da naručim. Glas mi je bio slab i jedva čujan, ali uspjela sam naručiti. 20% CBD smola im je bila najjača koju su imali. Znala sam da biljni preparati trebaju više vremena da počnu djelovati, ali kad počnu djelovati djelotvorniji su i bez negativnih nuspojava. Bolovi su počeli popuštati nakon 2 mjeseca konzumacije. Bila sam sretna! Potrošila sam 4 tube CBD smole i tada je nastao period stagnacije. Nije bilo pogoršanja, ali niti poboljšanja, a moja radna sposobnost nije bila dovoljna za kvalitetniji život i rad. I gle čuda - nazovu me iz te trgovine da su dobili jaču CBD smolu, 30%. Naručila sam ju i poboljšanja su opet krenula. Na žalost, zbog globalne krize i moja su se primanja u web shop-ovima smanjila pa CBD smolu si više nisam mogla priuštiti. U zadnjem periodu konzumacije CBD smole u jednom trenutku sam osjetila da se u grlu odvojio ogroman komad trulog tkiva i skliznuo niz grlo u ždrijelo, u probavu. To je bio trenutak. Nisam to mogla niti iskašljati koliko je komad bio velik, a i okus je bio odvratan. Pa progutala sam svoju trulež, bljak! Dogodila se i sreća jer mi se tada vratio glas, mogla sam opet pričati. Od tada mi je stanje bolje. Još uvijek imam periode kada teže pričam, ali postoje i periodi kada mi je glas skoro pa prirodan. Jedini smisao mog umjetničkog stvaranja je prodati radove i novac ulagati u zdravlje. Tekst završavam kako sam i počela, izrekom – zdrav čovjek ima milijun želja, bolestan samo jednu J

 

...a moje umjetničko stvaranje!?

Još uvijek mi je teško raditi u ateljeu koji je u jednoj sobi u kući, a nešto sam morala raditi, nekako sam morala ispuniti vrijeme pa sam maštala. Maštala sam o svemu što ću stvarati jednog dana kada mi bude bolje i gdje ću putovati. Pored kreveta mi je ventilator koji bih uključila da mi simulira povjetarac. Maštala sam da ne ležim u krevetu već na obali mora. U mašti sam imala bezbroj samostalnih izložbi. Eh, kada bih sve to mogla ostvariti. Maštala sam što bih mogla raditi kao ležeći pacijent. Sjetila sam se Fride Khalo, imale smo slično iskustvo. Obadvije nefunkcionalno tijelo zbog bolesne kičme, iako je ona bila sudionik saobraćajne nesreće u autobusu, a kod mene nije bilo autobusa već doktori, tja. Onako ležeća sam mobitelom na web-u kupila blokove papira za crtanje i boje. Opet neplanirani troškovi, a sve mora biti kvalitetno i bez improvizacije. S obzirom da imam do srednje teško neurološko oštećenje u perifernim živcima svih ekstremiteta, imam problem sa finom motorikom i ispadaju mi stvari iz ruku. Čak imam problem i potpisati se pisanim slovima, pa zato pišem štampanim slovima kad god je to prihvatljivo. Bio je izazov stvoriti crteže, kolaže ili što već u takvom stanju. Ne postoji kategorija u umjetnosti za umjetnicu u mom zdravstvenom stanju. Ne tolerira se bolest kada se daje kritika. Možeš biti dobar, loš ili šuć-muć umjetnik. Kupila sam i mali drveni kovčeg/štafelaj u kojem sam mogla držati boje i crtati u krevetu poduprta jastucima. Znala sam da ne smijem raditi sa bojama koje isparavaju zbog alergije na kobalt pa sam kupila Sakura flomastere i malo akrilnih boja i tuševa. Znala sam da moram raditi monokromatske radove, ne smijem imati otvoreno puno boja kako sam nekada radila dok sam slikala na svili i radila cijelim spektrom boja i među tonovima. To je moja prošlost. Bila sam sretna kada sam osjetila stvaralački zanos. Stvaralačke emocije su pokrenute. Od 2004. Sam radila samo nakit u metalu jer se alati drže u šaci, a kičma je pretežno vertikalna, a sada pokušavam stvoriti nešto na papiru. U početku je bio problem što ne mogu povući linije kako želim već zbog neurološkog oštećenja  u prstima  linije su išle kao u onoj izreci „ide djed šumom, baba drumom“. Prvi radovi su bili pokušaji, ali kada sam počela povlačiti linije ravnalom i krivuljarima i stvarati efektne  plohe preplavilo me je oduševljenje. Počela sam stvarati 2D art! Malo sam i posteljinu zapackala, ali nije bitno J Stvorila sam atelje u krevetu. Opet stvaram! Linije su guste, na mjestima čak 4 linije u 1 milimetru. Bila sam ponosna na taj uspjeh. Pa to je ipak minuciozan rad. Zamislite koliko je potrebno vremena za stvoriti jedan rad, a vremena sam imala, strpljenja sam imala oduvijek. U tim gustim linijama je bila moja bolest koju sam izbacivala iz sebe. Bolest može paralizirati čovjeka mentalno i fizički ili čovjek može preuzeti kontrolu nad bolesti i izbacivati ju van iz sebe. Sve je energija. Misao je energija, a ja sam mislima zamišljala oblik i boju energije koja me lijeći i pokušavala ju oblikovati na papiru. Stvorila sam vrlo osoban ciklus arta. 

 Dok sam u najtežem zdravstvenom stanju ležala u krevetu u bolovima molila sam se dragom Bogu da mi da energiju, da usliši moje molitve i izliječi me. Pokušavala sam vizualizirati energiju kojom smo stvoreni da ta ista energija barem popravi moje zdravstveno stanje. Prizivala sam u sjećanje sva životna iskustva, sjetila sam se trenera karatea u srednjoj školi, Čarlija, koji nam je uvijek ponavljao da u životu koristimo tek 30% svoje energije, 70% energije nam je neiskorišteno, pa kada mislimo da smo iscrpljeni i da ne možemo dalje neka se sjetimo onih ne iskorištenih 70% energije koja nam je na raspolaganju. Sjetila sam se i učitelja joge, Dinka, na koju sam bila krenula jer sam zbog zadržavanja daha tokom slikanja na svili bila zaboravila pravilno disati, disala sam vrhovima pluća, ne dijafragmom, što me je jako iscrpljivalo. On nas je učio kako vizualizirati bolest, udahom vizualizirati energiju Svemira i unijeti ju u organizam, izdahom izdahnuti bolest i negativnosti. Sve je to vrlo apstraktno, ali kada se dogodi tako loše zdravstveno stanje ne zanima me što bi narod rekao na moje metode. Imala sam osjećaj da život izlazi iz mene, a ja sam htjela živjeti. I uspjela sam! Popravila sam zdravstveno stanje iako će to očito biti cijelo životni projekt.

Pokušala sam stvarati u krevetu i tekstilni art, ali je problem bio sa iglama za šivanje i bumbaćicama. Ispadale su mi iz prstiju i gubila ih po krevetu pa bi me bocnule u narednim danima. Kupila sam drvenu kutiju, spremnik na razvlačenje za šivanje koja je bila lako prijenosna. Troškovima nikad kraja. Svaka tehnika i okolnosti stvaranja traže nove troškove dok je globalna kriza napredovala, a prodaje u web shop-ovima su se smanjivale. Unatoč tome spretno koristim svoju mantru da svaki problem ima svoje rješenje. Stvorila sam ciklus crteža/kolaža, dogodile su se i prve prodaje. U početku su to bile sasvim male dimenzije 10x15 cm, pa A4 format i na kraju za mene veliki A3 format. Većinu sam ih obradila i u Photoshop-u, dodala boje koje mi tu ne mogu napraviti zdravstvenu štetu, stvorila digitalne efekte i monokromatskim crtežima dala novu dimenziju i dinamiku.

I na kraju odgovor na pitanja u naslovu – ne radim selfije, ne fotografiram se, ne želim biti patetična i prikazivati se u lošem zdravstvenom stanju. Kamera bilježi emocije, a u mom pogledu se vide bolovi. Postala sam virtualno biće. Zahvaljujem se Marku Zuckerbergu, Billu Gatesu, Steve Jobsu i ostaloj kompaniji na internetu i kompjuteru jer mi je web alternativno rješenje za život.

Život je lijep!

Pogledajte ciklus 2D arta, moje crteže i kolaže koje sam stvarala u tom lošem zdravstvenom periodu. Bez patetike molim. Rado bi putovala i imala ispunjen život kakav zaslužujem, ali i ovo je život.

Originalni crteži/kolaži su dostupni u mom web shop-u u Saatchi Gallery:

https://www.saatchiart.com/Vesna031

a digitalni printevi koji su jeftiniji u Etsy web shop-u VESNAhomeART:

https://www.etsy.com/shop/VESNAhomeART?ref=seller-platform-mcnav

INSTAGRAM

https://www.instagram.com/vesna_kolobaric_art/

FACEBOOK

https://www.facebook.com/Vesna031

Kliknite na fotku i pogledajte sve kao slide show.